Ko je Vlado Ivanovic ?
Sa drugih foruma (raniji tekstovi)
Donji tekst je preuzet sa foruma PALUBAinfo
Tema:
http://www.paluba.info/smf/galerija-fotografija-kov/galerija-tenka-m-84/30/
Upravo sam vidio nešto što me stvarno razljutilo, ili možda razočaralo. Rješenja koja sam ja napravio, rješio, konstruisao i ponudio još davno vojsci (tada vojska SRJ), a vojska ih odbila iz ne znam kojih razloga sad su vidim ugrađena.
Na slici
http://img34.imageshack.us/img34/6051/200906061413316131261.jpg
stavke 2, 3 i 4 na poboljšanju vatrene moći su lično moja rješenja.
Negdje 1987 sam napisao Elaborat o korištenju meteosenzora na tenku M84 na oko 200 stranica. Normalno da sam primjerak toga dostavio u VTI. I vidim sad moja rješenja.
Dio koji se zove Ugrađena dopunska stabilizacija topa u vertikalnoj ravni itd, je dio koji sam rješio za nekoliko sati u Pakistanu kad smo tamo prodavali tenk, a na zahtjev njihove vojske. Još uvijek se sjećam da sam signal od žiroskopa po elevaciji koji se zove ALR (prekoračena maksimalna brzina topa na dole, tj, veća od 17,9 hilj/sec) vodio na drugi integrator na dijelu pokretanja po elevaciji da bi što brže ispraznio kondenzatore u integratoru i dao topu komandu da odmah ide prema gore, sem u slučaju da u nije u toku automatsko punjenje topa. Itd, da ne idem u sitne detalje.
Vidim i moje rješenje oko mitraljeza. Itd.
O ovome sam pisao na drugim forumima, a dio teksta ima na http://members.lycos.co.uk/oklop/vlado.htm, a ima i na
http://forum.burek.co.yu/index.php/topic,94012.0.html 06.04.2006
Negdje nakon rata u BiH ponudio ja vojsci SCG sistem da top nemoze da pokupi zemlju u cijev ako ide preko neravnog terena i jos nekoliko modifikacija na sistemu balistike, jer su bile ceste greske da se top napuni jednom vrstom municije a gadja se sa balistikom druge vrste zrna. To je kostalo sve oko 2 hiljade maraka po tenku. Posto sam ja iz Banja Luke i nisam drzavljanin SCG, (a moj otac, brat, zena i ostali jesu) nisu prihvatili moje modifikacije. Za tenk za Kuvajt prihvatili su oko 600 mojih modifikacija. Ali to je bilo 1989 kad smo bili jedna drzava. Vidio sam ja da tu vise nema ljeba i otisao da radim u RTRS u Banja Luci. Sad odrzavam racunarsku mrezu u RTRS-u.
Negdje 1987 ili 1986 doslo je do masovnog crkavanja meteo senzora na tenku. Crklo oko 200 komada. Nasao ja razloge i uzroke. Greska je bila u glupoj konstrukciji nosaca meteo senzora. Onaj tobolac na sred kupole. Napisao ja izvjestaj na oko 200 stranica i poslao Generalstabu. Strucnjaci iz VTI su dobili blagi ukor razrednog starjesine. Tenkovi koji su bili smjesteni u hangare u VP 5312 u Vrhnici poceli da hrdjaju. To je bila prva izvozna verzija tenka, za Libiju. VTI godinama nije dao da se mijenja povrsinska zastita pojedinih sklopova koji hrdjaju. Negdje 1989 dosao neki major iz VTI u Vrhniku da vidi te tenkove. Ja ga izvrijedjao i samo sto ga nisam istukao. Tek nakon toga je VTI odobrio promjenu zastite.
Isao sam nekoliko puta na sluzbeni put u svijet sa strucnjacima VTI. I rjesavamo strucne problema. Tek ono vidis da pukovnik strucnjak iz VTI nezna matricni racun, nezna teoriju kola itd.
Nakon svega sam digao ruke. Puno ljepse je kad te zovne neka koka iz marketinga ili knjigovodstva jer joj ne radi stampac ili internet nego da se zezam sa naduvanim strucnjacima iz VTI. Nekad je bilo dobro kad sam bio u ratu u Zalivu, jer su bile fine pare, ali nema vise.
Kraj citata ( sa drugog foruma).
Osjećam se nekako uvrijeđenim. Da ne kažem da mi je krivo. Bolje je da tamo nisam bio.
Vidim tamo i jedan modifikovan tenk T55, sa meteosenzorom A20XMBL. To je onaj koji imaju tenkovi iz prve serije M84 kojih je nekad bilo 47 komada u Kraljevu. Sa nosačem na preklapanje. To su dvoosni meteosenzori koji mjere brzinu vjetra u dvije ose, pritisak i temperaturu, sa maksimalnom brzinom vjetra 40 m/s. Na kasnijim verzijama tenka su mali meteosenzori A10XMB sa jednoosnim mjerenjem brzine vjetra i maksimalnom brzinom vjetra 25 m/s. Glupo mi je što su stavili ovoliki nosač meteosenzora. Treba da bude dosta kraći. Radi se o opstrujavanju vazduha oko tenka. Nema neke razlike u opstrujavanju vjetra ako je nosač meteosenzora dug 80 cm ili 25 cm. Kad sam radio neki američki tenk u Teheranu, sa mnom je bio i varioc iz TRZ Čačak, pa neka im objasni moje rješenje koje sam tamo napravio, vidim da su pokupili i druga moja rješenja.
Fina je ova modifikacija T55, ali odakle im nišanska sprava DNNS-1. Možda ima još koja u Srbiji. Možda mogu prepraviti DNNS-2 u DNNS-1. Ali ova modifikacija tenka T55 ima grešku u softveru, i to žestoku, na koju sam slučajno naišao kad sam radio na konstrukciji neke test opreme za M84.
U prethodnom tekstu tpku_2b reče da su tenkovi u full-u. Pregledao sam nekoliko foruma gdje su slike sa ovoga sajma i vidio da puno izbacuju ulje iz motora, da nedostaje zadnji sanduk na kupoli, da su im zarđali senzori na kupoli itd.
U ovome bivšem ratu koliko se sjećam ni jedan tenk nije išao u podvodnu vožnju, izuzev jednog koji je kod Modriče upao (propao) u septičku jamu i komplet potonuo.
Na upravljanju brzinom kupole i stabilizaciju iste imaju dva dobra magistarska rada, mislim da sam već o njima pisao, mogu se i naći na internetu, koji su radili Mance Davor (ukucajte ovo ime na guglu) i Branko Đedović ( opet na gugl), bivši pomoćnik Ministra odbrane SRJ. Obadvojica su sada profesori, a tada su bili kapetani I klase. Prvi je profesor negdje u Švicarskoj, a drugi u Novom Sadu. Prvi je praktičar, a drugi teoretičar. Uslov za čin majora u tehničkoj struci je tada bio magistarski rad.
Težina kupole je oko 12 tona, bez dodatnih aktivnih komponenti. Sitne stvari, kao sanduci, RAP-ovi i sl. ne utiču puno na opterećenje ležaja kupole. Međutim kad samo radili tenk u Kini, mi završili svu elektroniku i sve podesili i otišli malo kući. Došli mi nazad nakon nekog vremena , a ono Kinezi stavili aktivni tandem oklop na kupolu. Pa onda sve ponovo podešavaj itd.
Pogon kupole se vrši preko hidromotora, koji je strahovito moćan. Međutim, kod regulisanja pogona kupole ( ne znam koliko da idem u stručnost) postoji nešto što se zove Nikvistov stepen stabilnosti kola. Pošto se ovdje radi o negativnoj povratnoj sprezi, ako se stavi veliko pojačanje da bi kupola išla brže, može doći do pojave trešenja kupole, tj. trzanja u pokretanju u horizontalnoj ravni. A ako se stavi malo pojačanje (da bi se izbjeglo ovo trzanje) onda se uspori pokretanje kupole, što bi se po srpski reklo ko mrtav konj. Tako da se je elektronika u kupoli podešavala sa jednim potenciometrom prema svim ovim detaljima, trenje ležaja kupole, snaga tj, pojačanje hidraulike itd.
Kupola se pokreće hidromotorom koji je spregnut preko reduktora sa parovima napregnutih zupčanika, tako da nema mrtvog hoda u pogonu. Povratna veza pogona kupole ide preko dve linije, preko davača brzine po pravcu u režimu polustabilizacije, koji takođe ima parove napregnutih zupčanika, i preko žiroskopa u režimu stabilizacije. U slučaju da neka od opruga za naprezanje zupčanika pukne, kupola počna da se kreće lijevo-desno, tj. osculuje oko jedne tačke za nekoliko uglovnih hiljaditih.
Na pogonu kupole, na reduktoru imaju dva navoja u koja se uvrnu vijci koji popuste napregnutost opruge da bi se mogao razdvojiti pogon od hidromotora. Radio ja tenk T72 u Teheranu, a sve što sam radio sam radio neobjašnjavajući zašto. Samo radio i ćutio. Ćutanje je zlato, a znanje se prodaje. I rekao ja njihovim mehaničarima da odvrnu 46 vijaka na ležaju kupole koji spajaju kupolu sa korpusom, da odvrnu spone od automata punjenja, kablove i osovinu na VKU i da ću ja doći sutra da skinem kupolu. I to je sve za taj dan, da drugo ne diraju. Normalno, nisam im rekao sve. Za taj dan toliko. Došao ja sutradan ujutro, a oni digli kupolu. Naravno da nisu uradili deblokadu opruga na reduktoru i još puno toga. Mehanizam pokretanja kupole pokidan, reduktor iskrivljen i da ne nabrajam. Kasnije sam to popravljao, a plaćanje u dolarima.
U Kuvajtu je jedan stručnjak koji je radio u VTI održavao tenkove. I kad god počne kupola da trza on onako stručno ( kao sav naduvani je*eni VTI) uđe u tenk i kaže crkla hidraulika. I artiljerac ( tj. mašinbravar) mora da dva dana radi ko crnac da zamjeni hidrauliku, da je fiksira, upasuje, ozrači itd. Nakon šest zamjena hidraulika u tenkovima u Kuvajtu koje je radio momak sa slike u sredini vidjelo se da gospodin iz VTI nema pojma. Nakon sedmog *crkavanja* hidraulike Baki (pomenuti artiljerac sa slike) obriše hidrauliku uljem, uglanca i nakon dva dana skrivanja kaže da je zamjenio. Dođe stručni VTI-ovac i kaže da je sad puno bolje i da je kvar rješen. Sad je taj VTI-ovac vlasnik firme Revita-Altamed, prodaje matičnu mliječ spakovanu u šečer i pola VTI-ja radi za njega. Kasnije sam ja došao i zamjenio zupčanike na davačima brzine po pravcu.
Kod opaljenja iz topa postoji jedan zakon koji se uči u fizici koji kaže da je zbir svih kretanja u prirodi nula. Dakle pokretanje granate prema napred uzrokuje kretanje topa sa svim pokretnim dijelovima prema nazad. Taj trzaj koči kočnica topa koja se nalazi ispod topa. Opet hidraulika. O tome kako to radi mislim da ima neki moj tekst na Srpskom oklopu, da nebi ponovo pisao. A ako ne radi dobro, onda nišandžija (tad sam to bio ja) ostane razlupane glave u tenku u sred pustinje Gobi u Kini. A i komandir tenka bude krvav. Bio je krvav ovaj što je digao tri prsta
Dakle, ležaj kupole.
Koliko se sjećam, prečnik ležaja je 2,11 metara, rađen u željezari Zenica. Unutra su kuglice između kojih su opruge. Više se ne sjećam broja kuglica i prečnika kuglice. Ležaj ima vanjski i unutrašnji zučanik. Na vanjski zupčanik ide pogon kupole, a na unutrašnji ručni pogon kupole, davač brzine po pravcu, ručna blokada kupole i pogon komandirove kupolice kod navođenja kupole tenka od strane komandira. Maksimalna ovalnost ležaja nije smjela da pređe 5 mm (prvi su ležajevi ličili na jaje). U slučaju da je ležaj ovalniji, a ako je u tom dijelu davač brzine po pravcu dolazi do lošeg uzubljenja ležaja kupole i davača brzine po pravcu, te do netačne povratne veze po azimutu. A ako je davač preduboko uzubljen ili mu se vrlo brzo iskrivi ili slomi izlazna osovina, ili se pojedu zupčanici na davaču. Zupčanici na davaču su morali biti mekši od zupčanika na ležaju kupole, jer je lakše zamjeniti davač nego ležaj kupole. Vrhovi vanjskih i unutrašnjih zupčanika su kaljeni u magnetnom polju, tako da su bili izuzetno tvrdi. U dosadašnjoj ekspolataciji samo je jednom tenku u Nišu pukla jedna opruga u ležaju kupole, tako da je ležaj zaglavio. Na ležaju ima jedan vijak na rupi na koju se mogu izvaditi i staviti nazad sve opruge i kuglice, a i podmazati ležaj. Ležaj je sa 46 vijaka spojen sa šasijom tenka, a na starijim ruskim tenkovima T72 sa 44 vijka. Eto, neću dalje objašnjavati o ovim zupčanicima, o broju zuba na zupčaniku, o dubini uzubljenja, o modulu zupčanika, zašto smo išli na evolventno uzubljenje i vađenju korijena zuba ( a nismo zubari) itd. Svu sam dokumentaciju predao kad sam prešao u Radio Televiziju Republike Srpske, ali sjećenje još radi.
Kina
Ovaj tenk koji se vidi na slikama je T85-III. Na njemu sam radio u Kini.
Šasiju tenka su radili neki američki inžinjeri, pod velikom tajnošću, stroga tajna, radili su privatno. Kasnije sam našao neku papirologiju o tome i pokazao je glavnom inžinjeru fabrike tenkova, da ne misli da sam naivan, jer su pokušali da nas da smuvaju u ovom poslu. Vidi se na tenku da je vozač tenka na lijevoj strani šasije kao na T55, a ne na sredini kao na novijim generacijama tenkova. Razlog zašto je vozač na sredini prednjeg dijela šasije nije samo u tome da ga štite akumulatori koji inače stoje sa njegove lijeve strane, nego i bolja preglednost itd. Kad sam pitao Kineze zašto su ostali sa ovakvim oblikom šasije pokušali su mi da nešto smuvaju, a što sam tako i prihvatio, tj, nešto muvaju i ne pitaj više, jer neću dobiti pravi odgovor. Kasnije sam, kad sam se vratio malo kući, našao (zbavio
) dokumentaciju o njihovoj šasiji te sam je pokazao Kinezima, jer su previše počeli da muvaju. Nakon toga me nisu više nikad pokušali da muvaju. A kad sam primjetio da jedan njihov stručnjak govori bolje srpski nego ja, da stalno sluša šta mi pričamo tražio sam da se makne iz ekipe. Isti slučaj sam imao i u drugim zemljama. Zadnji dio šasije je rađen prema našem projektu, modularnom Power pack sistemu gdje se motor zajedno sa mjenjačima mjenjao za 15 minuta.Top koji je bio na ovom tenku je standardni 2A46 top. Kolijevka mu je bila malo drugačija, jer sam mislim već negdje napisao, kačenje kolijevke na kupolu je bilo kao na T55, iako je top puno veći i teži nego na T55. Negdje sam već napisao, da tamo gdje Rusi stave kuglične ili iglične ležajeve, Kinezi stave brončane ili mesingane piksne.
Tvrdoća topa je ostala tajna. Ja kad sam počeo da gađam iz tog topa vidio sam da je odličan. Ispalio sam koju stotinu zrna. I kad smo sa njim trebali da idemo na daljnja ispitivanja tražio sam da se cijev topa zamijeni novom, na što su Kinezi samo odmahivali rukom. Nakon otprilike 1000 zrna cijev se proširila na oko 125,005 mm, što je apsolutno nevjerovatno. Tražio sam da se uradi debakarizacija cijevi i pregled ortoskopom i nađeno je samo jedno oštećenje unutrašnje površine cijevi veličine nokta na malom prstu. Ruska (2A46) ili ukrajinska cijev (KBA-3) na slici ispod bi se morala već dva puta zamijeniti. Naročito ako se gađa potkalibarnom municijom. Ja sam gađao sa različitim tipovima potkalibarne municije, imate negdje slike na mojim već poznatim slikama, a podatke o različitosti zrna imate na
http://www.steelbeasts.com/sbwiki/index.php/Ammunition
Cijev je ostala bukvalno nepromijenjena. Krivljenje cijevi zbog temperaturnih uticaja su bila zanemariva, jer se svaka cijev grije sa strana na kojoj je sunce i krivi se na kontra stranu i to zna biti do 2 hiljadita. Takođe i krivljenje kod temperiranja je bilo zamenarivo. Cijev se grije kod gađanja i normalno krivi. Za zaštitu cijevi od uticaja sunca služe limovi na topovskoj cijevi. Bez njih se cijev savije ko banana.
Na njihovoj cijevi, na vrhu, ima malo ogledalo za automatsko vršenje rektifikacije, uparivanje osa topa i nišanske sprave međutim, sistem koji smo im ponudili nije imao tu mogućnost. To smo imali rješeno na Vihoru.
Oklopna zaštita tenka na kojem sam ja radio je bila sa aktivnim tandem oklopom. Prednji dio kupole je bio od nejasnog materijala, modularnog tipa. Zamjenjiv u više verzija.
U onom kockastom dijelu pozadi im je radio stanica.
Pozdrav
Vlado
Doduše, jednom mi je jedan vodnik, Zoka, više se ne sjećam prezimena iz kasarne ne Voždovcu (VP 1554) postavio pitanje o tenku na koje sam morao da razmišljam. Mali je znao tenk genijalno. Kasnije su ga nešto smakli, jer mu je neko kući ukrao pištolj, pa su ga negdje drugdje prebacili. Zadnji put sam ga sreo na Koridoru u akciji 1994, na prvoj liniji napada gdje sam došao da popravim jedan tenk. Ne znam šta je sada sa njim. Tada sam i ja dobio nešto žestoko pancirno u kupolu, pa sam malo odbolovao.
Vesna je dobila posao, i stan, u televiziji Čačak, tako da je Remontni zavod tada izgubio značajnog stručnjaka. Da je ona ostala u TRZ Čačak, sigurno bi se manji broj tenkova rashodovao. Ona je bukvalno razumijela filozofiju tenka. Da su joj dali stan koji vrijedi djelić tenka, sad bi vojska Srbije imala više tenkova.
Gledam one slike uništenih T72 u Iraku. Da mi ih je dovući na jedno mjesto garantujem da bi preko 30% ponovo bilo u upotrebi.
Jedno vrijeme sam pregovarao sa kuvajtskim oficirima da im popravim T55 i T59 zaostale u ratu u Zalivu 1991 godine. Jedini uslov je da tu ne bude SDPR. Sve go kriminalac. Kasnije je veći broj tih tenkova prebačen u Taxilu u Pakistan, gdje sam ih radio za Pakistansku vojsku.
Imam spisak svih tenkova M84 napravljenih u SFRJ. U excelu, u tabeli, ali ne znam kako da dodam atašment. Bilo bi zgodno kad bi oni koji imaju podatke upisivali o pojedinom tenku detalje. Tabelu u excelu je napravio Vladimir Trendafilovski iz Skoplja na osnovu mojih zabilješki. On je dodavao u tabelu saznanja o pojedinim tenkovima, pa bi bilo zgodno da se napravi nova baza podataka o tenkovima.
Podatke koje sam tenkove sve radio na Vukovaru nemam više, a tu bi bilo dosta informacija o uništenim i pogođenim tenkovima. Nakon Vukovara sam otišao u Požarevac, mislim da je bio septembar ili oktobar 1991 godine, raditi M84, pa kad sam njih završio otišao sam u Sremsku Mitrovicu, bilo je i tamo nekog posla. Desetak dana nakon toga otišao sam u Aziju raditi neke druge tenkove, pa kad sam se vratio držao sam nekoliko nedelja nastavu u TRZ Čačak, pa nakon toga nekoliko nedelja nastavu u VP 4001 Novi Sad, Petrovaradin.
U VP 5312 Vrhnika je prije rata bilo 40 tenkova druge serije pripremane za izvoz u Libiju (engleski natpisi) koji nikad nisu otišli u Libiju, nego u Banja Luku početkom povlačenja JNA iz Slovenije i 93 tenka M84 sa natpisima na srpskom. Tih 93 tenka su ostala u Sloveniji djelomično onesposobljeni. Daljnju istoriju o njima ne znam. Zadnji put sam bio u Vrhnici u januaru 1991 godine, jer sam krajem januara otišao u Saudi Arabiju u Pustinjsku oluju.
Sa foruma PALUBAinfo
Tema:
http://www.paluba.info/smf/oklopno-mehanizovane-jedinice/tenk-m-84/75/
Negdje 1987 radio ja tenkove u Niškoj brigadi i požali mi se tadašnji pomoćnik komandanta za pozadinu, ili tehniku, ne sjećam se više, p.puk. Stipe Grizelj da imaju jedan pokvaren KOT (komandno oklopni transporter ) iz sistema Gvozdika i da stoji pokvaren već devet mjeseci. I da mu ne znaju ništa. Elektronika. Dobro, kažem ja, daj da ga pogledam. I nakon jedno dva tri sata ja ga popravim. Nakon deset minuta došao Ilija Piljić, nije mogao da vjeruje da je stvar rješena. Kaže dolazili stručnjaci iz Beograda i promjenile se razne ekipe. I on, onakav uvijek ozbiljan i ljut, pozva mene i moju ekipu, Stipu Grizelja i još neke na piće i klopu u neku kafanu. Niko nije mogao da vjeruje da Ilija može biti i drugačiji.
Tad su Nišlije zvali tu kasarnu Kod Crvenog krsta, bila je ista ograda sa Fabrikom duvana. Često su preko ograde letjele šteke cigara, za vojsku.
Na Komrenu je tada bio neki PVO puk.
Ne znam da li ste čitali moje tekstove sa drugih foruma. Sa nekih sam se povukao sa obrazloženjem, na nekim se ne pojavljujem više itd. Ili ste možda čitali nešto sa Srpskog oklopa.
Namjena tenka je uglavnom da bude u ratu. Sporedna uloga mu je odvraćanje od napada itd. Dakle tu je prava provjera mašine. U borbenim uslovima se računa na gubitke u tehnici i ljudstvu. To se i planira, koliko će biti gubitaka. U ratu je nakon nekog vremena, ako pozadina ne može da dovoljno brzo vrši podršku, jedinica često primorana da se snalazi kako zna i umije. Na početku rata puno toga ide po već planiranim događajima, međutim, rat je kao partija šaha. Imaš figure za napad, neke će da napadaju, neke će da brane, neke da budu u rezervi, a neke će biti žrtvovane. Nadmudrivanje sa protivnikom.
Prije borbe oprema i ljudstvo se sprema. Tehnika se pregledava i popravlja, ljudstvu se pričaju priče i diže moral. Nakon borbe se pregleda se i popiše stanje, vrše se popravke ili zamjena ljudstva i tehnike. Tu sada nastupa nešto što se zove raspoloživost. Treba tehniku i ljudstvo vratiti u borbenu gotovost. Za koje vrijeme i kako.
U vojnoj tehnici za svaki se dio, komponentu, uređaj, sklop, tj, sredstvo vrši proračun pouzdanosti. Daje se procjena srednjeg vremena između dva otkaza. Kada će uređaj da se pokvari. U stručnoj literaturi to se zove MTBF. Pogledajte http://en.wikipedia.org/wiki/Mean_time_between_failures
Za svaki vojni uređaj vrši si ispitivanje tipa, odnosno tipska ispitivanja koje je provodio Tehnički opitni centar prije rata. Tu se i vršilo i ispitivanje vremena popravke.
Američki tenk Abrams je bio u Kuvajtu zajedno sa našim tenkovima.
U Kuvajtu je u radionici 106 mehanizovane brigade motor sa M84 jedan majstor iz Famosa znao izvaditi iz tenka, rastaviti ga u sastavne dijelove, popraviti ga, sastaviti i vratiti u tenk. Sa priručnim alatom.
Kvar takvog nivoa na Abramsovom motoru (turbini) popravljan je samo u Americi. A i kvarovi manjeg nivoa.
To je ono što se zove raspoloživost. Kad će sredstvo biti ponovo u upotrebi. U mirnodopskim ili ratnim uslovima. Nema neke velike koristi od Abramsa ili Leklerka, ako je pokvaren, a može da se popravi samo u fabrici. Mislim o jednom tenku. Druga je stvar ako imate na bojištu stotine tenkova, pa se proračunaju gubitci. A Leklerk ima milion dijelova, nježni soft tač skrin displej itd. Koliko sam mu vidio automat punjenja, veoma je teško vršiti popunu topa ako je automat neispravan. Što više dijelova manje je vrijeme između dva otkaza. U proračunu malo prije pomenutog MTBF-a najnepouzdanije komponente, tj one koje se najčešče kvare su elektromehaničke. Releji, sklopke, prekidači itd. A to znam i iz ličnog iskustva. A to sam tamo vidio.
E, sad da se vratim na M84.
Ako ste čitali moje tekstove na drugim forumima ili na Srpskom oklopu spominjao sam neki tenk koji je godinama bio na livadi, otvorenih poklopaca, zapušten itd. Onda je taj tenk zatrebao jer je bio rat. Sad ću prvi put objaviti dijelove moje radne sveske i mojih zapisnika iz rata. Detalji koji nisu bitni, ili bi možda bili vojna tajna, ili bi se spominjalo neko ime izuzev mog, su izbrisani.
Prvo detalj iz moje radne sveske datum 03.12.1988 godine o pregledu tenkova. Spominju se tenkovi 21053 i 21057. Naknadno sam upisao da su tenkovi 24.02.1989 premješteni iz te VP u drugu. Od tog dana su tenkovi bili na livadi, na travi. Ne u hangaru, otvorenom ili zatvorenom. Otvorenih poklopaca.
Ponovo dolazim na te tenkove u ratu 13.05.1993 godine. Sljedeći zapisnik sve govori
Dakle, nakon nekoliko dana rada dovodim jedan tenk u ispravno stanje, u toku rata, bez podrške fabrike, test opreme itd. Tenk u kojem bukvalno ništa nije radilo kad sam na njega došao, koristio sam u borbi nakoliko sati od kad sam ušao u njega. I sve unutar kupole sam koristio u rezervnom ili mehaničkom ili ručnom režimu rada. Sa posadom koju sam obučio prije toga na pola sata.
E sad to usporedite sa Leklerkom. Vrijeme popravke, specijalni alati, vrijeme obuke posade itd. Šta mislite bi li se Leklerk mogao popraviti da je ovoliko stajao na livadi.
Za danas ovoliko.
Pozdrav
Vlado
Ja sam radio na M84 od razvoja prototipa, kad tenk još nije imao ni ime, pa do zadnjeg. To je otprilike jedan od onih 15 komada koji su otišli u Kuvajt u maju 1992 godine. Svaki, baš svaki je imao moj potpis unutar tenka. Na sve i jednom tenku sam radio. Sve i jedan sam popravljao. U toku rata sam znao sva oštećenja na sve i jednom. Nakon rata su nam počeli rezati tenkove T34, T55, T72 i M84. Tih dana sam bio tužan. M84 su moj rad, pamtio sam svaki u detalj, i onda politika, kao u tvojoj zemlji, počinje uništavanje. Bilo mi je teško tih dana.
Naročito mi je bilo žao tenka 21318 kojeg sam popravljao preko 8 mjeseci u toku rata. Tenk koji je dobio minobacačku granatu 120 mm u kupolu ravno ispred nišanske sprave. Totalno ošišana kupola, unutar sve rastureno. I rekao sam sebi da ću ga popraviti ne zvao se ja Vladimir Ivanović. I popravio sam ga. To tad nije bio samo izazov, nego i potreba. U toku rata ostvariti kote od hiljadinke milimetra u deformisanoj kupoli, bez fabrike Ravne na Koroškem i ĐĐ .
Tenk 21316. Dobio je mislim osam zolja u toku rata. Šest puta sam mu dizao kupolu. Kad su ga izrezali, tih dana sam bio tužan, uvrijeđen. Ja ga spasio, a oni ga ubili.
Prihvati to kako jest i ajde dalje.
Obadvojica imamo ono isto. Ljubav prema tenku. Ja ih pravio, ti ih koristio. Koristio sam ih i ja u ratu. Ali oni su vlasništvo države. Država se bavi politikom. Politika je bila i da se kupe T55, T72, da se pravi M84.
Kakav uticaj ima na oklop. Pojma nemam. Za ovo treba tim metalurga i balističara da ispita. Koliko ja znam niko se ovim nije bavio. Svi su ispitivali uticaj zolje i sličnih na nov oklop. Niko na popravljan. Bitno je da tenk osposobiš i vratiš u borbu. Mala je vjerovatnoća da će zolja ući ponovo u istu rupu. Tu ne ubrajam one tenkove sa vukovarskog ratišta koji su ostali pogođeni na prvoj liniji, pa su hrvatski vojnici ispucali više od 30 zolja u tenk koji je već bio pogođen i stajao nepokretan. Tj, ja sam izbrojao oko 30 rupa, pa odustao od brojanja. Takve nisam ni popravljao niti koristio dijelove iz njih. Ulazak zolje u kupolu pravi milione sitnih iglica koji se zabadaju u sve unutar. A kao dlaka su. Pa kad uđe u kablažu mora sva da se mjenja, a te iglice se lako zabijaju u ruke. A ako zolja uđe unutar tenka sa strane šasije napravi rupu. Kasnije posljedice te rupe zavise kuda je mlaz zolje otišao.
Da dodam i ovaj moj tekst. Jedno moje pismo kojem sam pisao u ratu. Radi se o tenku koji je griješio u gađanju. VTI nikad nije dao korektivne mjere za greške u balistici. Na mnogo tenkova, naročito u Kraljevu, je moj softver u tenku. Svi oni tenkovi iz prve serije, sa preklapajućim meteosenzorima, imaju grešku u balistici i stabilizaciji. Pošto je VTI zvanično pametna firma, naduvani stručnjaci iz VTI-ja nisu htjeli da priznaju grešku u softveru. Onda sam ja, na svoju ruku, napravio neke izmjene na softveru, kao što sam pravio izmjene i u hardveru i u mehanici. Mislim da sam u Kraljevu na velikom broju tenkova ugradio svoj softver, i ti tenkovi više nisu imali problema u radu računara. U Kraljevu sam ( VP 8977) ostavio i svoj dijagnostički softver za tenk koji su oni kasnije izgubili.
U Kraljevu je problem što su imali 47 tenkova iz prve serije tenka M84, a ostatak iz kasnijih serija. Ne znam koliko imaju sada. Računari između prve serije i ostalih serija tenka ne smiju da se zamijene. Drugačija je balistika. A siguran sam da je neko uzeo računar iz prve serije i ugradio u tenk kasnijih serija ili naopačke.
Podatke koje sam ovdje napisao objavljuju se prvi put. Ni u jednom dokumentu o M84 nemožete naći korekciju brzine na osnovu istrošenosti cijevi.
Kablovi su dovoljno debeli da nema pada napona na kablovima. Elektronika u radu vuče oko 6 ampera, a kad se zaliječu žiroskopi oko 12 ampera, dok se ne zalete. Nakon toga elektronika vuče oko 8 ampera. To za ove akumulatore nije nikakvo opterećenja.
Pumpa vertikalnog navođenja je na kupoli i uključuje se preko kontaktora od 80 ampera. Vuče oko 40 ampera.
Horizontalno navođenje se uključuje preko kutije K2 koja stoji na zidu šasije pored elektromotora hidropumpe. U kutiji K2 ima otpornik od 0,064 oma preko kojeg ide startovanje hidraulike azimuta. Nakon starta taj otpornik se odmah prespoji, te napajanje ide bez upuštača. Pumpa vuče oko 200 ampera, a ako je tenk na bočnom nagibu, pa se kupola izvlači vuče oko 300 ampera
Napajanje sistema ide do pretvarača napona, napon 24 šasija, pa se pravi od toga naponi analogno +26, -26, +15, -15, +10, -10, +15 v laser, RST faze trofazno za žiroskop i još puno drugih napona. Otprilike je napajanje sa akumulatora i elektronika odvojeni galvanski. Da se nebi preslikavao naponski šum to je sve međusobno odvojeno. Tako da naponski trzaji nemaju neki uticaj na elektroniku. A nema boljih stabilizatora napona od akumulatora.
Ako su akumulatori prazni, a motor ne radi kad se uključi pumpa horizontalnog navođenja zna doći do trzaja u napajanju, te dođe do resetovanja računara.
Motorola koju si spomenuo. Dva komada. Jedan za balistiku, jedan za stabilizaciju. Plus matematički koprocesor. I normalno svuda AD konvertori.
EI Niš nije pravio dijelove za računar.
Pozdrav
Vlado
Nastavak
Malopre me zove drugar, završio je i on nekad VP3566 Zagreb. On je još aktivan. Pita me za napone na pumpi vertikalnog navođenjana tenku M84. Ja mu objašnjavam detaljno, mislim tenk u kvaru. Kad ono njegov komandir radi privatluk sa dijelovima isječenih tenkova. Radi neku hidrauliku. Izgleda da je sječa tenkova nekom dobro došla.
Objašnjenje.
Ne postoje tehnička upustva za veliki dio tenka. Bio je raspisan konkurs za izradu tehničkih upustava. Ali je bio tajno raspisan. Držo se u ladici i o tome še šaputalo. Ja ipak saznao za konkurs. I prijavim se na konkurs. Ja kao šef ekipe za izradu TU. Članovi ekipe, ko što bi se reklo, jaki ko crna zemlja. Moj dobri prijatelj Bartol Jerković, sadašnji direktor Đure Đakovića Specijalna vozila, i još nekoliko momaka. Međutim, posao je dobio sin jednog pukovnika, koji je dobio ogromne pare kao avans za posao. Posao nikad nije urađen. Ovaj sin je odmah kupio stan u Opatiji od tih para.
O ovome sam napisao izvještaj na oko 200 stranica 1989 godine sa kompletnim rješenjem ovog problema. Izvještaj je dostavljen u Upravu OMJ i Direkciju projekta Kapela, VP 9599 Beograd.
Ovo je samo jedan od pokazatelja koliko VTI, koji je projektovao ovo rješenje, nema pojma. U MS ima senzor pritiska koji mjeri atmosferski pritisak. Na ovome linku dole imaš neke podatke o osjetljivosti MS. Na nosač MS se stavlja gumena kapa i nabija na MS. Dakle, na uvučeni MS, koji stoji u vazdušnoj zapremini A i mjeri atmosferski pritisak nabija se gumena kapa koja ima vazdušnu zapreminu B i na MS se bukvalno nabija pritisak (zapremina vazduha) koji ima ta gumena kapa i na senzor pritiska se nabija pritisak nekoliko stotina puta veći nego što on može da mjeri. I razlog je crkavanje oko 160 MS ili možda veći broj, ne sjećam se, bilo je to prije 20 godina, 1989 godine. I tek sad nakon 20 godina se uvodi novo rješenje za nosač MS.
Sad vidim na onoj izložbi naoružanja u Beogradu da ima i novo rješenje za meteosenzor. Nisam ga detaljno vidio, ali mi liči na moje rješenje.
Na nosaču meteosenzora ima sa prednje strane jedan vijak, OK ključ 17, koji služi za ispuštanje vode iz nosača meteosenzora. Ako budeš u jedinici, tvojoj, sa M84, otpusti taj vijak pa pusti da voda isteče.Veoma je bitna pravilna orjentacija meteosenzora. Ispod ovog gornjeg kaveza ima jedan vijak, sam zavrnut odozdo, prokronski, imbus 4mm, koji mora biti sa zadnje strane MS. Prema komandiru i nišandžiji. Osa senzora bočnog vjetra MS mora biti u pravcu topa. Ako nije popusti dvije šelne sa dva ključa 10 mm i okreni ga.
Ako gdje zapne, tu sam.
Pozdrav
Vlado
Kod nišandžije ima oko 105 prekidača, dugmića, poluga, tastera, ventila za vodu i vazduh i sličnih komandi, zavisno od verzije tenka. Dakle nema toliko režima rada. Postoji režim rada mehanika kad je sve crklo. Kad nema struje u tenku. Režim elektronika kad su isključeni hidraulički pogoni topa i kupole, te se navode ručno. Režim polu stabilizacije kad su isključeni žiroskopi i povratne veza idu po elevaciji od elevacionog senzora i po azimutu od davača brzine po azimutu. Režim pune stabilizacije kad su uključeni žiroskopi i kad je sve uključeno. Ostali nabrojani dijelovi ( dugmići, prekidači, poluge itd) služe za prethodna podešavanja tipa nulovanje i rektifikacija, unošenje stalnih promjena tipa istrošenost cijevi itd. U slučaju otkaza nekog dijela tenka može se preći u rezervni režim rada ili u neki od nekolko rezervnih režima rada. To je urađeno zato da uvijek postoji mogućnost upotrebe jednog dijela tenka, ako je drugi dio neispravan.
Kod sistema praćenja cilja dovoljno je sekundu do dvije držati cilj na vrhu končanice, uz uslov da je uključen prekidač preticanje, i sistem sam nastavlja praćenje i automatski računa sve korekcije za gađanje pokretnog cilja.
Kumulativni štitnici su izrađeni od sloja tvrde gume impregnirani sa nekim platnom unutra. Veoma se teško mogu rezati. Tvrdo ko sam đavo. A teško se i stavljaju. Naročito međusobno spajaju. Namjena im je da aktiviraju kumulativni mlaz na sebi koji se šasije već oslabi. Međutim, zolja ih buši ko sir. Mislim da sam već spominjao tenk 21316. Prva zolja ga je pogodila u kumulativni štitnik pored trećeg desnog vanjskog rezervoara, rascvjetao je rezervoar, nafta se nije zapalila, jer mi je došao sa naftom u rascvjetanom rezervoaru. Zolja je prošla sam spoj kupole i korpusa, prošla kroz ležaj kupole, oštetila zupčanike ležaja, kablažu i udarila u nosač sjedišta komandira, te se mlaz odbio od nosač sjedišta i prosjekao barutno punjenje i tu je mlaz stao. Desetak dana posla i tenk ponovo u akciji.
Ovo je odgovor i na druga pitanja na drugim dijelovima foruma.
Na kasnijim serijama ponovo se pojavio far na mjestu gdje je bio ic far, ali je to samo svjetlo, kao na američkim tenkovima search light.
Nišanska sprava nišandžije DNNS-2 je sa pasivnim pojačavačem prve generacije, a DNNS-2A sa pasivnim pojačavačem druge generacije. Razlika u noćnoj slici je velika između ovih pojačavača svjetlosti. Razlika između nišanskih sprava se vidi po tome što na panelu DNNS-2 ima prekidač za uključenje noćne sprave, a na DNNS-2A ima potenciometar kojim se uključivala noćna sprava i podešavala jačina svjetlosti, odnosno kvalitet slike.
Opet je ovdje komplet idiota iz VTI-a napravio jednu glupost. Napajanje pojačavača slike prve generacije XX-1650 je sa naponom 6,5 volti koji se generiše na štampanoj ploči STAE u kutiji pojaćavačkoj, a napajanje pojačavača slike druge generacije je sa naponom 2,65 volti. I sad kad se nešto mjenja zna da lako ne radi. A bome i da se spali pojačavač druge generacije sa ovim povećanim naponom. Treba se upariti, mjesto da je ostalo napajanje 6,5 volti, pa ako je sprava druge generacije trebalo je regulisati napon u nišanskoj spravi, a na u kutiji pojačavačkoj. I ko sada zna osim mene i možda još jako malo ljudi da koliki treba biti napon na kontaktima ee-ff na konektoru P7 na nišanskoj spravi. 2,65 volti ili 6,5 volti i gdje to treba regulisati.
Daljine uočavanja pogledaj na http://www.zrak.ba/
Verzija sa termospravom je pogađala na 1500m 100% u metu u noći bez zvijezde i mjeseca. Sa Huges-ovom termo spravom.
Računar, tabla računara, pojačavačka kutija i kutija K1-M imali su ugrađene amortizere. Na prvim serijama od neke francuske firme, a kasnije su napravljeni u fabrici gume Fagus Zvornik.
Žiroblok je morao da izdrži ogromne trzaje u toku opaljenja. On je imao posebne amortizere, tri komada, koji su pravljeni od presovane žice. Kao ona žica za pranje suđa, samo presovana.
Za digitalni dio koristili su se TTL čipovi. Za analogne dijelove analogni. Veza između njih išla je preko opto kaplera, da bi se smanjio šum, jer su masa napajanja digitalnih kola i analognih bile razdvojene zbog prenošenja šuma preko masa.
Svi su uređaji ispitivani po posebnim upustvima napisanim za svaki sklop ili uređaj. Svi uređaji su ispitivani po JUS.N.A5.700, koji je bivši standard narodne odbrane SNO 5706, ili američki vojni standard MIL-STD-883C.
Svaka komponenta je morala proći ciklus vještačkog starenja. Dvanaest ciklusa naglog prebacivanja iz komore sa -40 na +70. Nakon toga testiranje. Ugradnja na štampanu ploču ili u sklop pa opet testiranje. Nakon toga pečenja laka. Testiranje gotovih uređaja na -25 sa smanjenim naponom napajanja i na +55 sa povišenim naponom napajanja. Vibracije 6 sati za svaki uređaj, a prije toga 2 sata za svaki sklop. Izdržavanje udara od 25 g, prevrtanja, pada i sl. Ispitivanje uzorka na slanu maglu, korozivnu atmosferu, vitlajuću prašinu itd.
Nakon toga ispitivanje uređaja u sklopu sistema, ispitivanje tačnosti itd.
Svaki dio je imao atest proizvođača. Za materijal, površinsku zaštitu, boju, napone naprezanja, klimomehaničke uslove koje mora da izdrži i na kojima mora da radi.
Naprimjer integralno kolo AD364, koristila su se dva po tenku, koštalo je 550 dolara po komadu. Vojna verzija kola. I imalo je end user certifikat. Nije se smjelo izvesti iz Jugoslavije. Uz svako je dolazio atest kao knjiga. I kad smo tražili ovo kolo za izvoz u Kuvajt američka vlada nije dala da se ovo integralno kolo izveze iz Jugoslavije. I onda je Analog devices, samo za ovaj slučaj preimenovala ovo kolo u AD1364 za koje nije trebalo odobrenje američke vlade za izvoz.
ako si u mogućnosti da mi pored ovakvih slika, ti i ako je moguće i ostali članovi Palube, napišeš i broj koji je ukucan na prednji dio tenka, na šasiji. Registarski broj tenka se može prefarbati ili zamijeniti, ali ukucani broj šasije nema potreba da se mjenja. Ja sam u toku rata od više uništenih tenkova pravio onoliko koliko se moglo tako da sam mjenjao kupole između različitih šasija, tako da je dolazilo do promjene registarskog broja tenka iako je ostajao isti broj šasije. Ako si u mogućnosti da kod ovakvih slika ubuduće napišeš broj šasije bio bih ti zahvalan. U mom prethodnom postu ima atašment u rar-u gdje ima spisak svih napravljenih tenkova M84 ( izuzev prototipa i pet komada probne serije). Tu imaju svi brojevi šasija i tenkova sa predratnim rasporedom VP.
U toku rata sam svog sina koji je imao tada desetak godina ubacio u tenk na mjesto komandira i uključio automat punjenja, punjenje topa sa maketom zrna i punjenja. Ja sam bio na mjestu nišandžije. A radio je motor tenka i obe hidro pumpe. Mislim da nikad nisam vidio tako brzo izlijetanje iz tenka.
Što se tiče termo sprave najbolje mjesto za odgovor je Zemun. Ulica gdje se nalazi Teleoptik, dvije ulice prema Dunavu, paralelne, nalazi se Institut za fiziku Zemun. Traži Žiku Spasojevića. Pravo mjesto za sva pitanja i odgovore za sva pitanja oko termo sprave.
Na neka pitanja nije zgodno odgovarati. Naročito oko tehnologije. Vojna tajna. Nije. Naprimjer, brojno stanje. Preleti avion, satelit i protivnik, sad se zove saveznik, ima sve podatke. Intendantska služba skoro svake VP dnevno ide na pijacu kupovati hranu. Kupus, papriku itd. To je jedan od načina saznavanja brojnog stanja. Da bi dobio moralni status vojske treba ti neko iznutra. To se ne vidi iz satelita. Tako ti je i kod tehnologije. Možeš vidjeti gotov proizvod, ali za postupak dobijanja treba ti neko iznutra. Neke stvari smo razvijali godinama. Konstrukcionu dokumentaciju nekog uređaja možeš lako dobiti, ali tehnološku dokumentaciju svaka firma veoma dobro čuva. Neke detalje na tenku smo rješavali godinama. To je koštalo godine rada velikog tima i ogromne pare. I sad da napišem detalje.
Drugara koji je radio na termo spravi sam vidio iz mog auta, a on je bio u svom, samo smo mahnuli jedan drugom.
Što se tiče automata punjenja na Leklerku i ruskim tenkovima samo pogledaj koliko je lakši ručni pristup municiji. Pisao sam nedavno kako sam gađao u ratu iz tenka u kojem je gotovo sve otkazalo. Gađao i pogađao.
Pisao sam već o ratnim situacijama gdje tenk ostane bez podrške i ostane upotrebljiv uz korištenje rezervnih režima rada. Mehanika, ručka, drška, poluga itd. Usporedi to sa tač skrin displejima na Leklerku. Koristio sam u ratu u borbenim uslovima ručku, dršku, polugu, pajser, sajlu i da ne nebrajam više. I pogađao.
Pozdrav
Vlado
Kod radio stanice Racal Dana ukucaš svoj čin u radio stanicu. Tako da ne može neko da se igra sa predajom, npr neki vojnik, i prekida višeg po rangu u komandovanju. Kad pukovnik pređe u predaju, sve radio stanice nižeg nivoa idu u prijem i tako dalje po nivou komandovanja. Programiranje radio stanice ide programatorom koji nema svako, tako da si vojnik ne može ukucati čin pukovnika u radio stanicu.
Za redovan rad tenka i tri člana posade je malo. U ratnim uslovima nema vremena za odmor, stražu, pranje, ribanje itd. Treba još vojnika koji nisu tenkisti da bi jednica normalno funkcionisala.
Molim članove foruma kad mi se obraćaju da to rade u jednini.
Oni koji su još aktivni i na tenkovima M84 mogu da se zavuku u tenk na mjesto vozača i da pogledaju pojačavačku kutiju. Ima jedan slobodan konektor P21 ( test konektor) u gornjem redu konektora. Imaju dvije vrste ovih konektora. Mali je na prvoj seriji, a veliki na kasnijim serijama. Otprilike kutije mogu da se međusobno mjenjaju između serija, ali nije preporučljivo, jer sam ja prije raspada države prepravljao baš u Kraljevu, na svoju ruku i incijativu, jer se na odgovor VTI-a čekalo jako dugo, ove kutije na noviju verziju softvera. Dokle sam došao više se na sjećam. Računari između prve serije i kasnijih ne smiju se zamijeniti. Meteo senzor na preklapanje traži drugačiji softver u odnosu na meteo senzore na uvlačenje. I to je upisano u računaru. Drugačiji su naponi i izlazni signali. Ukoliko se pojačavačka kutija iz prve serije ugradi na A seriju tenkova, onda vrijedi prvi zakon elektrotehnike. I izgoriće pojačavač slike druge generacije u nišanskoj spravi.
Ajmo se potruditi da kad pišemo na forumu da ne spominjemo da smo mi ili oni drugi bolji od ovih ili onih. Možda smo bolji, možda smo lošiji, svako ima svoj način i svoje razmišljanje, ali MOLIM VAS da se međusobno poštujemo. Sa nekih foruma sam se povukao zbog međusobnog nepoštivanja članova foruma.
Pozdrav
Davaj, davaj. Sjećam se toga.
Pozdrav
Vlado
Senzor je jednoosni A10XMB, ali stoji na nosaču koji je korišten za dvoosne senzore A20XMBL. Iako na sajtu Zraka pišu podatci o dvoosnom senzoru znam da je korišten jednoosni senzor. Tamo ima čak i nekih gluposti, čak piše da laser mjeri do 6000 metara, a ja znam da mjeri do 9990 metara. Ono je pisao neki preostali radnik Zraka koji nema pojma o ovome.
Ovaj sistem je ugrađen u tenkove u Indiji. Nakop ugradnje i ispitivanja tenka T72 Indijici su preuzeli tenk i mjesec dana su ga sami ispitivali, bez naše pomoći. Naša ekipa je svo vrijeme bila u hotelu u Indiji. Nakon mjesec dana došli su Indijci i rekli da je tenk pogodio sve 100% bez i jednog kvara. Nakon toga je potpisan ugovor o modernizaciji indijskih tenkova T72. Jako puno para. MI smo spakovali prvu isporuku za Indiju, ja sam trebao da idem tamo na deset godina i da budem šef velike ekipe u fabrici za remont tenkova u Bangaloru, ali to je već bio mart april 1992 godine i sve je propalo.
Ovo je slika tenka iz 1989 ili 1990 godine uslikana na poligonu na Manjači pored Banja Luke.
Trebalo je riješiti jako puno problema i uvesti tenk u serijsku proizvodnju. Prototip, prototipska serija 5 komada, te nulta serija 10 komada. Pritisak je bio neviđen. Tako da smo rješavali velike vidljive probleme.
Meteo senzor koji se koristio na ove tri serije tenkova je bio dvoosni meteosenzor švajcarske firme Geotec iz Cossonaya. Oznaka u prototipskoj i nultoj seriji bila je A20XMBL. U prvoj seriji je bila A20XMB. Opseg mjerenja vjetra je bio +/- 40 m/s u obe ose.
Kasnijim ispitivanjima tenka utvrđeno je da je puno manji uticaj bočnog vjetra na let zrna. Zrno je bilo brže i bolje stabilizovano tako da nije bilo potrebe za uzdužnim vjetrom, a smanjen je uticaj bočnog vjetra. I nakon detaljne analize balističar VTI-a, puk. mr. Vasković Petar, je na kraju dao mišljenje da uzdužni vjetar nije bitan, te se je izbacio iz proračuna i korištenja u drugoj seriji pa na dalje. U drugoj seriji je uveden novi meteosenzor A10XMB sa jednoosnim mjerenjem vjetra. Od iste firme. Opseg mjerenja vjetra je bio +/- 25 m/s.
Veoma je zanimljiv način kako senzor mjeri vjetar. Na glavi senzora imaju dvije horizontalno postavljene cjevčice. Između njih je grijač. I grije ih na stalno istu temperaturu. Cjevčice imaju otvore na suprotnu stranu, tako kad u njih duva vjetar hladi samo jednu. Hlađenje cjevčice od strane vjetra uzrokuje promjenu električnog otpora cjevčice koja negativnom povratnom spregom dodaje još struje za grijanje cjevčica da bi se održala temperatura, tj otpor. Otpornik je neka varijanata PTC otpornika. Ova struja se preračunava u napon i to je brzina vjetra.
Institut za fiziku Zemun se je godinama patio da napravi te cjevčice, ali nije uspjevao. I onda su neki radnici Instituta otišli pod nekim drugim izgovorom da vide nešto u Geotec i vidjeli su tehnologiju pravljenja ovih cjevčica. Trebalo je nanijeti veoma tanak sloj platine na grafitnu podlogu da bi se napravila cjevčica. I tamo su vidjeli kako se to radi, tako da je na zadnjim serijama tenka meteosenzor napravljen u Institutu za fiziku Zemun zahvaljujući angažovanju Žike Spasojevića iz ovog Instituta. Žika je kasnije napustio Institut i otišao kod sina u SAD.
Kod ovoga pitanja koje si postavio zaboravio si da navedeš tip zrna. Potkalibarno zrno ima na ustima cijevi početnu brzinu, po tablicama gađanja koje su ugrađene u računar tenka 1806 m/s, tako da su svi meteouticaji na zrno bezznačajni. Druga dva zrna imaju manju brzinu i uticaj postoji. Otprilike bi pomjerili zrno jedan do dva metra bočno.
Mislim da sam dovoljno objasnio.
Kad računar počne da brljavi, kako kažeš, ili kako neki drugi kaže počne da resetuje nema druge nego ga odspojiti. Konektore P10 i P13 na računaru. Međutim, nije tu kvar u računaru. Problem zbog kojeg se ovo dešava je u pojačavačkoj kutiji, na štampanoj ploči ADAA i to u softveru koji se nalazi u dva eeproma 2716. Ovo je bio kvar koji se dešavao na tenkovima u Kraljevu, odnosno na tenkovima prve serije. Ja sam sam, na svoju ruku, mjenjao softver na tenkovima u Kraljevu i ubacivao svoj softver. Nisam to završio na svim tenkovima i taj koji je počeo da brljavi je jedan od tih.
Rektifikaciju nišanske sprave treba vršiti prije gađanja, po mogućnosti sa topom koji nije bio na suncu. Obavezno je da na topu budu termoizolacioni limovi, jer se bez njih cijev krivi ko špageta. Međutim, top se nakon opaljenja grije i ponovo krivi. Ipak je on dugačak 5,11 metara van kupole. I nakon dva tri zrna treba ponovo uraditi rektifikaciju.
Kad gađaš sa zakočenim ogledalima onda gađaš u mehaničkom režimu, a ne u ručnom. Onda dodaješ ugao koji ti piše na displeju u spravi ili na KTR-u. Ako je računar ugašen onda gađaš uz pomoć končanica koje su nacrtane unutar sprave.
Gađao sam u svim mogućim režimima i ide dosta lako, ali je bitno da se to naući i da nema straha. Bitno je shvatiti filozofiju sistema.
To vam je jedan od zimskih ugođaja na tenku.
Koju godinu kasnije, pustinja, senzor mjeri +60 na suncu, dodir tenka izaziva opekotine. Ako se stane na ulje koje je prosuto na pjesak iz motora tenka bez obzira na čizme, automatski izbijaju plikovi na tabanima. Puklo crijevo za vodu u motoru. Voda se pregrijala, šišti para na sve strane. Treba staviti ćebe na motor, leći na motor, zavući ruke u motorno odeljenje i sat, dva šarafati. Unutra sve usijano. Izbijaju opekotine i plikovi. Arapi šize. Počinje pješčana oluja. Na sve se lijepi pjesak. Ulazi u oči, uši itd.
To vam je jedan od ljetnih ugođaja na tenku.
Negdje u SFRJ. Kafana. Pjevaljka na stolu. Opet u okolini Brokerove kasarne. Sve pijano. Samo muzičari trijezni i uzimaju pare. Pjevaljke u krilu. Mi ispod stola. Pjevaljke pod stolom. Mi na podu.
To vam je jedan od oubičajenih događaja nakon posla sa tenkom.
Ko voli, nek izvoli. Takav je to posao.